среда, 4. март 2009.

NIJE LAKO STAROM GRADU








By mr Mladen Zagarčanin, dipl. arheolog

Navikao sam na čudesa, ali kada je mnogo - onda je mnogo. Juče pročitah na Barinfu da je Savjet muslimanskog naroda Crne Gore prihvatio “pokroviteljstvo nad projektom zaštite i revitalizacije istorijskih spomenika kulture u Starom Baru - džamija Londža, Orta i Sultan Selimove”. Isprva nisam mogao da vjerujem, jer tamo urednici znaju da se našale i prvoaprilski, ali potom sam shvatio da je ovo stvarno istina, i da je prvi april daleko.

Religija nam je, izgleda, glavna zanimacija pred izbore, pa ma kojoj konfesiji pripadali. Ako treba da se ide u svađe, zabune i podjele, onda je najlakše uhvatiti se za Boga. Tada niko nikom ništa ne može, jer svako ima pravo na svoje ispovjedanje vjere, pa makar to bilo građenje crkava tamo gdje im nije mjesto, ili, obnavljanje džamija koje nisu bile džamije.

Najveći nonsens kod tzv. ideje o obnovi džamija je sljedeći: Da bi se „obnovile“ džamije, moraju prvo da rekonstruišu i restauriraju crkve. Prva je iz 12. vijeka, a druga iz 13. vijeka. Metodološki, tu se radi o pravilima koja su ustanovljena u crkvenom graditeljstvu. Prva crkva posvećena Svetom Đorđu, pretvorena u džamiju 1571, a zatim obnovljenu u vrijeme velikog Sultana Ahmeta (uzgred ovo mjesto se zove Londža, od turske riječi sjednik, ili mjesto gdje se sjedi) je bazilikalne osnove. To je jedna od osnovnih crkvenih koncepcija, na kojoj počiva hrišćansko graditeljstvo. Ova koncepcija involvira veoma kompleksne propise projektovanja i proporcionisanja.

Kao jedna od najljepših bogomolja svoga vremena, ova crkva je bila podignuta u slavu i čast Barske arhiepiskopije, i kao takva postala je katedralna crkva grada. Ovaj biser graditeljstva u vrijeme Vojsilavljevića je veoma značajna spomenička zaostavština, funeralno i krunidbeno mjesto dinasta Vojislavljevićke loze. U temeljima crkve je još jedna crkva, ali iz 6. vijeka, posvećena Svetom Teodoru koja je postojala do 11. vijeka, kada je po tradiciji izgorjela u požaru. Crkva na Londži je imala zvonik, visok preko 20 metara. Ovo je bio jedan od najljepših zvonika na primorju, sa mermernim kolonadama na balkoneti. Taj zvonik je srušen da bi se na njemu sagradilo minare, koje je zajedno sa objektom uništano u eksploziji municije 1881. godine.

Druga crkva, pretvorena u džamiju nazvanu Orta (donja) je stilska karakteristika jednog perioda, u kojem prosjački redovi preplavljuju našu obalu. U vrijeme Jelene Anžujske - žene Uroša I Nemanjića - započinje gradnja franjevačkog manastira posvećenog Svetom Nikoli, sa velikom crkvom koja se tada nalazila ispred zidova (extra muros). Ovo je jednobrodna crkva raščlanjena trostepenim pilasterima i podjeljena na tri traveja. Pilasteri su masivni, i sa njih su polazili bočni lukovi koji su raščlanjivali zidove, kao i lukovi svoda, koji su držali gotički prelomljenu tavanicu. Apsida je bila pravougaona (po uzoru na cistercitske graditelje koji su zidali ovakve apside), tipična za ovaj period na našem Primorju. Kao i crkva Svetog Đorđa, i ova je bila živopisana, a freske su radili čuveni „pictores greci“ ili slikari vizantijskih fresaka, porijeklom iz Raške. Sačuvane su freske Svetoga Nikole i Svetoga Marka, a do pedesetih bila je sačuvana i freska Svetoga Đorđa, patrona grada.

Pored crkve je takođe bio veliki zvonik, a portal crkve je bio urađen scenama iz Apokalipse. Međutim, crkva je bila povezana, a to se vidi i danas, sa klaustrom i djelom očuvanih manastirskih objekta, kao i sa kapelom koja se po tradiciji vezuje za Svetog Marka. Ono što je najosjetljivije jesu stotine grobova sveštenika i bogatih građana sahranjenih u crkvi pod pločama, ali i u tri velike kosturnice pohranjene ispod nekadašnjeg zvonika.

Znači, da bi se obnovile džamije - potrebno je obnoviti crkve, a onda te istu crkve pretvotiti u džamije. Ovolikom brzinom istoriju ne bi mogao ponoviti niko na svijetu. Ovdje već nemam nikakvog komentara, jer što je mnogo - mnogo je.

A čudo je veliko da se niko ne zapita šta će biti sa sudbinom Starog Bara u vrijeme kada cement ulazi u sve pore našeg društva. Šta će biti sa prelijepom turskom kaldrmom koju su neki dušebrižnici pretvorili u smučarsku skakaonicu, po kojoj ni koza više ne može da se uspe.
Veoma se često čuju priče: „što će nam kaldrma iz 17. vijeka, tuda se ne može štiklama“. Jedna od najljepših kaldrma na Balkanu, uzgred još uvijek i sačuvana u nekim djelovima, koja je nekada putnike namjernike vodila do ulaza u grad, mora biti glatka kao pista u Golubovcima. Inače, „gospoje, stoj!“. Kada bi tako razmišljali Italijani, Grci ili Španci, i da ne nabrajam, gdje se kaldrma ubraja u spomeničko nasljeđe, onda bi se broj posjetilaca sveo na neke simbolične cifre. Za nas, koji se branimo od posjetilaca koji hrle našim „sređenim“ spomenicma kulture, to i nije neki problem.

I umjesto da nam čaršija ispred Staroga grada izgleda kao skladna arhitektonska oaza, ona postaje nakaradna džada po kojoj svako sadi svoje betonske ideje kako mu padne na pamet. Toliko stilova u jednoj ulici nećete naći ni na jednom mjestu na svijetu. I što je najsmiješnije, koncept obnove je davno napravljen za svaku kuću ponaosob, ali, to izgleda nikog ne interesuje. Kada mješalica radi, niko nikoga ne čuje. Svi žele dobro Starom gradu. Od ideja da grad treba da se oživi kao Budva i Ulcinj (ovoga me Bože sačuvaj!), do ovih novokomponovano religijskih, da i ne pričam.

A što je sa kućama koje se zidaju nasred zidina Starog grada? Ko žmuri nad jednim od najvećih civilizacijskih sramota u modernoj istoriji našeg grada? Zar se tako brine o njegovoj spoljnoj vizuri, o tome da ćemo umjesto slavnih zidina iz 16. vijeka na razglednicama koje će se slati po bijelom svijetu imati nečiji donji veš i čaršafe raširene na balkonu? Davno je bilo kada je jednom mještaninu (nomina sunt odiosa) oprošteno što je za jednu stranu svoje kuće iskoristio venecijanski bedem - uštedio je 100 cigala i 20 vreća cimenta. Sada se sve to opet dešava i to pred očima svih „brižnika“, NVO, ljubitelja Starog Bara, mještana, zaštitarskih institucija... Ali, ovdje se niko ne oglašava. Nikoga nije ni briga, jer je svako svoju brigu za budućnost grada nadomjestio dnevno-političkim potrebama. Kuće niču, grad nestaje, a za koju godinu vidjeće se samo onaj barjak na citadeli.

Prvi među 10 odabranih spomenika kulture, koji su najprioritetniji za naciju, treba da se planiraju po strogo utvrđenim pravilima koji involviraju različite segmente iz oblasti zaštite i proučavanja kulturne baštine. To je složen proces koji se planira strateški i pažljivo, uz učešće eminentnih stručnjaka na svim naučnim poljima, koja su potrebna da bi se konačna ideja uobličila i postala civilizacijski prihvatljiva. Samo tako možemo dostići Evropu kojoj stremimo, i samo tako Na poziv Ministarstva kulture Rusije, Ženski hor „Antivari musica” iz Bara održaće niz koncerata .

2 коментара:

Dusan је рекао...

Moja preporuka svakom turisti jeste da posjeti Stari Grad Bar jer odise tradicijom...

Dusan је рекао...

Mladen zna odlicno svoj posao i jedan je od rijetkih mladih ljudi koji se bavi tim poslom...Svaka cast...