Stari Bar nije doživio sudbinu Pristana; nije ni mogao, jer je bio pribijen visoko uz stijenje Spila i Buala, zaštićen od "blagodeti civilizacije". Međutim, počeo je nestajati zahvaljujući nebrizi i nepažnji i našoj vječitoj potrebi da se, neponovljivom lakoćom, otresamo staroga. Prisjetimo ga se ponekad, u opštoj euforiji "vraćanja korijenima", u predizbornim obećanjima, knjigama. No, ipak, negdašnji grad ostao je samo na požutjelim fotografijama i u sjećanjima, koja su sve bljeđa i nestaju sa odlaskom njegovih najstarijih žitelja. Kažu da se od sjećanja ne živi, ali se, sigurno, u sjećanjima može živjeti.
Stari Bar, tridesetih godina dvadesetog stoljeća, u vremenu najvećeg procvata, još uvijek je živ i veliki u priči dvoje Starobarana. Ne znam da li su najstariji, ali sigurno, najviše pamte. To su OSMAN - OSO i NADŽIRA - DŽIKA PERIČIĆ. Njemu je osamdeset i dvije, a njoj sedamdeset godina. Jedno pitomo jesenje poslijepodne u njihovoj kući u Brbotu oživljava mnoge uspomene. Grad kojeg nema, počinje da živi. Pjaca je puna, radnje su otvorene, čuje se zveket kovačkih čekića, vika alvadžija i pekara, širi se miris bureka, ćevapa, simita... Šarenilo i sjaj radnji od Pjace do Brbota uskrsava pred nama. Nećemo biti nepravedni ni prema kome iz Osove i Džikine priče. Svi su tu, od Tatarovice do ispod Pjace...
"Sve su bile radnje od naše kuće iz Brbota pa naniže, do dno Pjace" – počinje Oso, pričajući nam o dolasku i naseljavanju pojedinih trgovačkih porodica u Stari Bar. Pitamo ga za raspored radnji, kaže da ne zna, jer je iz Malih Mikulića doselio početkom četrdesetih. Ali, Džika, rođena Starobaranka, polako i po redu nabraja nazive i vlasnike radnji:"Odavde naniže, prva je bila radnja Vukazića, tišlera i trgovina Maljo Kolje. Mula Nedžip Ibrišimović je u svojoj radnji prodavao namirnice za prehranu, a ispod njega su bile radnje Haverića, Kacila i Dušana Popovića. Husein Mujić je držao obućaru, a Suljčo Čobić limariju. Do njega je bila radnja Prconjića, pa prodavnica tekstila Džajovića i brijačnica Brava Krčikovića. Naniže dalje, bile su pecara Isljama Išme i Nuta Zaganjora, kafana Marvučića i opančara Joza Tokića. Ispod njega bile su redom prodavnice Idriza Ladinovića, kafana Ljilja Ćerimovića, kafa i čaj, a Sait Hamzić je držao kafanu u kojoj je bilo i rakije. Najveća na ovu stranu bila je radnja Mustafića, a tu su još bili i Dašo Zaganjor, opančar i braća Truš - Kolja i Đona, koji su držali prehranu. Kafana Mare Bijele je bila pri kraju, a ispod nje su još bile Povjerenstvo Islamske zajednice i Opština. Izdvojena je bila i krojačnica Mustafe Šlakovića i kafana Smaila Hamzića, a novine i cigare na komad prodavao je Sulejman Krčiković.
Na drugoj strani, ako krenemo odozdo, prva je bila knjižara Ilije Hajdukovića, tu smo kao đeca kupovali knjige, olovke i teke. Kraj njega je bio Gljigo apotekar, došao je bio njeđe iz Hrvatske. Uz njegovu radnju prodavale su se drve. Nosili su ih iz ovih sela okolo. Tu je bila i Iljčova pecara, radnja Nusija Ćetkovića, kao i veljika radnja Iličkovića, koji su kraj nje imali i kafanu. Tu je dalje bila i brijačnica Karađuzovića i Mustafe Ljuce, kafana Sima Pejovića, a i radnje Krsta Martinovića i Milinovića. Bila je i prodavnica cipela 'Bata', radnja Zagarčanina, alvadžija Suljča Kacile, a na kraju je bila jedna kovačnica", kaže Džika. Zadivljeni smo fotografskom memorijom 70-ogodišnje Džike. Međutim, ona nam objašnjava da to nije ništa čudno, jer je kao curica od sedam-osam godina radila u radnji svoga oca, koja je takođe bila u ovome nizu. Njeni Karađuzovići su, ranije, bili jako bogati. Stara trgovačka porodica držala je petnaest mlinova za masline. Međutim, 1937. godine doživjeli su bankrot. Naime, oni su sav svoj kapital uložili u veliku količinu češke kože. Ali, upravo tada Njemačka je okupirala Češku. Do isporuke nije došlo, a novac je otišao u nepovrat. Tako je ova, dotada najimućnija starobarska porodica, ostala gotovo bez ičega. Počeli su ponovo, sa malom ugostiteljskom radnjom, u kojoj su radili svi, jer je porodica bila jako brojna."Imali smo u radnji svega, slatkarije, baklave, tespište, kadaifa, mualebije, sutlijaša, asure, alve... Od ostalih jela pite i bureci, a najviše je bilo ćevapa. Znali smo da napravimo i po hiljadu ćevapa na dan, zakolju se po tri ovna. Prodavali smo i sladoled, u velikoj metalnoj bačvi, bila je doza u koju se stavljala pripremljena masa. Umjesto frižidera koristili smo snijeg i led. Imali smo ga usred ljeta, jer su nam ga donosili Markičići i Marljukići iz Mikulića. U proljeće su, u spilama po Rumiji, zatrpavali snijeg lišćem, pa bi ostajao do ljeta. Usred ljeta išli su noću i na konjima nam donosili snijeg u lišću, da se ne bi istopio. Tako je to bilo, a ne znam ko bi to danas radio", veli ona. Pazarni dani u Starom Baru bili su petak i ponedjeljak. Tada bi Pjaca oživjela, svako selo je donosilo svoje navike i običaje. Od Sutormana, Crmnice i Spiča, na jednoj strani, pa do Gorane, Anamala i Krajine na drugoj, dolazilo je na pazar. Šarenilo narodnih nošnji govorilo je iz kojeg su podrumijskog sela došli ljudi. Na konjima, magarcima i mazgama, donosili su svoje proizvode i vraćali se, poslije nekoliko sati, pošto bi u radnjama ostavili svoju "zaradu", opskrbljujući se namirnicama.Stari Bar je bio grad tolerancije i međusobnog uvažavanja. na ulicama su se mogla čuti tri jezika - pored našeg, i turski i albanski: "Svako ko se podnivio u Stari Bar, musliman-katolik ili pravoslavni, znao je sva tri jezika. U našoj kući se uvijek pričalo turski. To je staroturski, ali se i danas možemo sporazumjeti kad pođemo u Tursku... To je bilo normalno, nije se ništa na to gledalo. Svako je pazio svoje običaje, ali je poštovao i uvažavao tuđe. Poštovali smo se i voljeli se, kao prave komšije" – završava Džirka svoje prisjećanje.
Vrijeme je za kafu i kolače. Vraćamo se polako u sadašnjost. Treba da ostavimo naše ljubazne domaćine Peričiće i krenemo dolje, "prema gradu". Silazeći niz Pjacu gledamo oko sebe. Nekoliko kafana, dvije ili tri prodavnice, nova, ali nefunkcionalna kaldrma, malo podsjećaju na sjaj gradića iz priče naših domaćina, sabijenog uz bedeme tvrđave. Znamo da Stari Bar može biti onako lijep i živopisan samo u sjećanjima i pričama. Ta su vremena bespovratno iza nas. Ali, u godinama ispred nas, može se uraditi mnogo toga da Stari Bar oživi ponovo. Zbog njegovih žitelja, ali i zbog nas samih.
Stari Bar, tridesetih godina dvadesetog stoljeća, u vremenu najvećeg procvata, još uvijek je živ i veliki u priči dvoje Starobarana. Ne znam da li su najstariji, ali sigurno, najviše pamte. To su OSMAN - OSO i NADŽIRA - DŽIKA PERIČIĆ. Njemu je osamdeset i dvije, a njoj sedamdeset godina. Jedno pitomo jesenje poslijepodne u njihovoj kući u Brbotu oživljava mnoge uspomene. Grad kojeg nema, počinje da živi. Pjaca je puna, radnje su otvorene, čuje se zveket kovačkih čekića, vika alvadžija i pekara, širi se miris bureka, ćevapa, simita... Šarenilo i sjaj radnji od Pjace do Brbota uskrsava pred nama. Nećemo biti nepravedni ni prema kome iz Osove i Džikine priče. Svi su tu, od Tatarovice do ispod Pjace...
"Sve su bile radnje od naše kuće iz Brbota pa naniže, do dno Pjace" – počinje Oso, pričajući nam o dolasku i naseljavanju pojedinih trgovačkih porodica u Stari Bar. Pitamo ga za raspored radnji, kaže da ne zna, jer je iz Malih Mikulića doselio početkom četrdesetih. Ali, Džika, rođena Starobaranka, polako i po redu nabraja nazive i vlasnike radnji:"Odavde naniže, prva je bila radnja Vukazića, tišlera i trgovina Maljo Kolje. Mula Nedžip Ibrišimović je u svojoj radnji prodavao namirnice za prehranu, a ispod njega su bile radnje Haverića, Kacila i Dušana Popovića. Husein Mujić je držao obućaru, a Suljčo Čobić limariju. Do njega je bila radnja Prconjića, pa prodavnica tekstila Džajovića i brijačnica Brava Krčikovića. Naniže dalje, bile su pecara Isljama Išme i Nuta Zaganjora, kafana Marvučića i opančara Joza Tokića. Ispod njega bile su redom prodavnice Idriza Ladinovića, kafana Ljilja Ćerimovića, kafa i čaj, a Sait Hamzić je držao kafanu u kojoj je bilo i rakije. Najveća na ovu stranu bila je radnja Mustafića, a tu su još bili i Dašo Zaganjor, opančar i braća Truš - Kolja i Đona, koji su držali prehranu. Kafana Mare Bijele je bila pri kraju, a ispod nje su još bile Povjerenstvo Islamske zajednice i Opština. Izdvojena je bila i krojačnica Mustafe Šlakovića i kafana Smaila Hamzića, a novine i cigare na komad prodavao je Sulejman Krčiković.
Na drugoj strani, ako krenemo odozdo, prva je bila knjižara Ilije Hajdukovića, tu smo kao đeca kupovali knjige, olovke i teke. Kraj njega je bio Gljigo apotekar, došao je bio njeđe iz Hrvatske. Uz njegovu radnju prodavale su se drve. Nosili su ih iz ovih sela okolo. Tu je bila i Iljčova pecara, radnja Nusija Ćetkovića, kao i veljika radnja Iličkovića, koji su kraj nje imali i kafanu. Tu je dalje bila i brijačnica Karađuzovića i Mustafe Ljuce, kafana Sima Pejovića, a i radnje Krsta Martinovića i Milinovića. Bila je i prodavnica cipela 'Bata', radnja Zagarčanina, alvadžija Suljča Kacile, a na kraju je bila jedna kovačnica", kaže Džika. Zadivljeni smo fotografskom memorijom 70-ogodišnje Džike. Međutim, ona nam objašnjava da to nije ništa čudno, jer je kao curica od sedam-osam godina radila u radnji svoga oca, koja je takođe bila u ovome nizu. Njeni Karađuzovići su, ranije, bili jako bogati. Stara trgovačka porodica držala je petnaest mlinova za masline. Međutim, 1937. godine doživjeli su bankrot. Naime, oni su sav svoj kapital uložili u veliku količinu češke kože. Ali, upravo tada Njemačka je okupirala Češku. Do isporuke nije došlo, a novac je otišao u nepovrat. Tako je ova, dotada najimućnija starobarska porodica, ostala gotovo bez ičega. Počeli su ponovo, sa malom ugostiteljskom radnjom, u kojoj su radili svi, jer je porodica bila jako brojna."Imali smo u radnji svega, slatkarije, baklave, tespište, kadaifa, mualebije, sutlijaša, asure, alve... Od ostalih jela pite i bureci, a najviše je bilo ćevapa. Znali smo da napravimo i po hiljadu ćevapa na dan, zakolju se po tri ovna. Prodavali smo i sladoled, u velikoj metalnoj bačvi, bila je doza u koju se stavljala pripremljena masa. Umjesto frižidera koristili smo snijeg i led. Imali smo ga usred ljeta, jer su nam ga donosili Markičići i Marljukići iz Mikulića. U proljeće su, u spilama po Rumiji, zatrpavali snijeg lišćem, pa bi ostajao do ljeta. Usred ljeta išli su noću i na konjima nam donosili snijeg u lišću, da se ne bi istopio. Tako je to bilo, a ne znam ko bi to danas radio", veli ona. Pazarni dani u Starom Baru bili su petak i ponedjeljak. Tada bi Pjaca oživjela, svako selo je donosilo svoje navike i običaje. Od Sutormana, Crmnice i Spiča, na jednoj strani, pa do Gorane, Anamala i Krajine na drugoj, dolazilo je na pazar. Šarenilo narodnih nošnji govorilo je iz kojeg su podrumijskog sela došli ljudi. Na konjima, magarcima i mazgama, donosili su svoje proizvode i vraćali se, poslije nekoliko sati, pošto bi u radnjama ostavili svoju "zaradu", opskrbljujući se namirnicama.Stari Bar je bio grad tolerancije i međusobnog uvažavanja. na ulicama su se mogla čuti tri jezika - pored našeg, i turski i albanski: "Svako ko se podnivio u Stari Bar, musliman-katolik ili pravoslavni, znao je sva tri jezika. U našoj kući se uvijek pričalo turski. To je staroturski, ali se i danas možemo sporazumjeti kad pođemo u Tursku... To je bilo normalno, nije se ništa na to gledalo. Svako je pazio svoje običaje, ali je poštovao i uvažavao tuđe. Poštovali smo se i voljeli se, kao prave komšije" – završava Džirka svoje prisjećanje.
Vrijeme je za kafu i kolače. Vraćamo se polako u sadašnjost. Treba da ostavimo naše ljubazne domaćine Peričiće i krenemo dolje, "prema gradu". Silazeći niz Pjacu gledamo oko sebe. Nekoliko kafana, dvije ili tri prodavnice, nova, ali nefunkcionalna kaldrma, malo podsjećaju na sjaj gradića iz priče naših domaćina, sabijenog uz bedeme tvrđave. Znamo da Stari Bar može biti onako lijep i živopisan samo u sjećanjima i pričama. Ta su vremena bespovratno iza nas. Ali, u godinama ispred nas, može se uraditi mnogo toga da Stari Bar oživi ponovo. Zbog njegovih žitelja, ali i zbog nas samih.
2 коментара:
Lijepo i sazeto bas kako treba...
INTERESANTNO...
Постави коментар