INTERESANTAN INTERVJU

LUIZA ZLATOVIĆ,Barski arhitekta iz Vancouvera
OD BARA DO VANKUVERA 20.06.2007

Kako, zašto i kada se čovjek odluči da krene dalje, da nađe drugo mjesto gdje će bitisati? Dugačak je to mentalni put, a za nas Barane čini se nikad jednosmjeran. Ne znam da li je to Bar poseban ili je isto i sa drugim gradovima gdje su ljudi rođeni i odrasli, ali meni se sve više čini da mi Bar imamo u krvi i da, gdje god bili, nikad ta ljubav neće iščeznuti.

Moje školovanje u Baru se 1986. bližilo kraju. Trebalo je planirati budućnost, donijeti odluke koje će uticati na ostatak života... Uzbuđenje i strah. Beograd tada bijaše uobičajeno odredište za one koji hoće i mogu da priušte da se dalje obrazuju na nekom od jugoslovenskih fakulteta. Mislila sam i o drugim centrima gdje se arhitektura studirala, ali nekako je Beograd bio najlakše dokučiv (odatle se najbrže moglo ić’ kući kad god je neki praznik ili raspust), a ujedno i beogradska diploma je bila cijenjenija. Crna Gora tada, na žalost svih nas, nije pružala mnogo opcija studiranja. Nudili su nam se samo Kotor i Titograd sa uskim izborom fakulteta.

Dakle, od tada pa sve do kraja mojih studija 1991. moj život je bio u Beogradu, a srce potpuno u Baru. Nikad nisam uspjela da Beograd u duši odomaćim i čudno je da mi se, iako sam tamo i poslije studiranja ostala još neku godinu da radim, u sjećanju čitav taj grad pojavljuje gotovo skroz zamagljeno. Mi Barani smo se u Beogradu držali jedni uz druge, dijelili iznajmljene stanove, pristigle pakete od roditelja i planove o tome kad cemo ponovo kući.

Vazda smo zavidjeli onima kojima se ispitni rok ranije završavao, te su mogli "fatat" naredni voz za Bar. Na moju ozbiljnost i predanost učenju je, pored moralne obaveze prema roditeljima koji su od usta odvajali da mi obezbijede mogućnost studiranja, uticala i ljubav prema Baru, jer sam vazda razmišljala da što više ispita položim u junu, da bi u Baru duže ostala toga ljeta. Odluka da ostanem da radim u Beogradu nakon završetka studija je bila, opet, produkt nedostatka drugih opcija. Kod nas u Crnoj Gori se tada skoro ništa i nije gradilo, a i projekti onih nekoliko objekata građenih u Crnoj Gori su bili orkestrirani iz Beograda.

Taj novi glupi rat ne prestajaše, a ekonomska kriza sve jača... Počeše nam umjesto 35 DM davati mjesečnu platu u vrećama krtole, gajbama ulja i telećim polovinama... Ne da nisam mogla od plate podmiriti rentu, nego je i to, pored mojih skromnih životnih troškova, moralo biti plaćeno od strane mojih roditelja. Oni su čitav život pošteno radeći odvajali za naše obrazovanje i prosperitet, u nadi da će uspjeti da nam obezbijede život lakši od njihovog.

Dakle, poslije tih polutki i krtole, vidjeh ja da mi je tražiti druga rješenja, te kao i mnogi iz te naše, tada već pocijepane zemlje, predadoh papire u Kanadsku ambasadu. Tu su mi zbog diplome, znanja jezika i mladosti vrata bila otvorena. Misle se oni - "Kad ih je njihova zemlja lijepo i kvalitetno odškolovala, a sad ih sve ćera napolje, mi ćemo ih objerucke prihvatiti. Kvalifikovana mlada i motivisana radna snaga, a mi nismo u nju ništa uložili". Bile su tada pred nama još dvije opcije: Južna afrika i Australija. I ove zemlje su, nakon nekoliko godina rada kod njih, nudile državljanstvo i legalitet za one koji donesu ono što njima treba - znanje i mladost = napredak.

Sve tri destinacije su bile "preko svijeta". Kupiti tu avionsku kartu bilo je skuplje duši nego novčaniku.

Vankuver je bio daleko, ali je nekako na slikama ličio na Bar. More (okean) ispred, a planinski vijenac za leđima. Klima donekle slična. Samo je sjever ovdje zamijenjen kišom, a što je najvažnije - bar jednom godišnje rode i smokve u dvorištima Italijana.

Čim je tata prvi put došao, posadismo tada na našoj velikoj terasi i mi sadnicu smokve koju smo dobili od čika Draga Curovića, Baranina koji je ovamo došao davnih pedesetih, kad ja nisam bila ni rođena. Kasnije smo, kad smo se preselili, presađivali jadnu smokvu. Sve ostalo htjedoh ostaviti novim vlasnicima prodatog stana, samo smokva nije dolazila u obzir.

Pretprošle godine posadih i dva šipka, pa ih evo od onda pratim da vidim hoće li roditi. Prokrijumčarili smo iz Bara i dvije sadnice masline. Lijepo rastu za sada u saksijama na pokrivenoj terasi. Uspjedosmo da nađemo i kalifornijske sadnice mandarine, pomorandže i limuna, ali se one jadne ovdje muče, iako su zimi u staklenoj basti. Nego da kažem još i ovo: pretprošle godine nađoh i zinzulu. Nisam vjerovala očima. Neka veća vrsta od barske, ali eto, daj što daš. Čekam da vidim hoće li nas ove godine nagraditi bar po nekom, pa da se vratim u dane kad nam ih je ono Kiki pred školom prodavao na čašicu.

Iz Bara sam prošlog ljeta donijela sirište, te kako nam ovdje barski sir nedostaje više nego ijedna druga domaća hrana, pronađosmo farmu gdje prodaju ekološko punomasno mlijeko i uspjesmo da od njega napravimo mladi sir, skoro isti kao onaj sa naše barske pijace. Mmmm.

Eto, tako ja kreiram Bar na drugoj strani zemljine kugle, i čekam kad ćemo opet kući da Chiara usavrši crnogorski, da se naigra i iskupa sa djecom mojih starih prijatelja, da opet vidi jariće u Zupcima, bude omamljena paletom boja barske jutarnje pijace, i svim onim nezaboravnim ukusima, mirisima i zvucima koje čine naš Bar jedinim na svijetu.